Haibun

Manda Matanović

Ponekad uvečer

Večer je. Ptice se polako povlače u svoja prebivališta.
Mjesec promalja glavu kroz krošnje rijetkih stabala. Stepenice
hrama na blagoj mjesečevoj svjetlosti bacaju odsjaj u tamu.
Sjedim. Tek poneki šušanj što ga vjetar izmamljuje iz lišća obližnjeg stabla, prene me.

Usamljen kip i

mjesec, osvjetli suzu

okamenjenu.

Noć je. Stepenice hrama odavno su hladne izdužene sjene, sve više se povlače kako se mjesec uspinje.

Šumovi ptica, sanjaju novo buđenje u novom danu. Samo pljusak mjesečine igra neku svoju igru oko hrama. Iznenadno iz tame izranjavaju novi oblici, novi životi. Sjedim. Kap rose cijedi se niz moje lice, zlaćani pljusak mjesečine obrušava se na moja leđa, na moju sjenu.
Još samo kip bdi na stepenicama hrama.