like
ISSA KOBAYASHI - HAIKU KLUB - INTELEKTA
Home
Stari majstori
Književnost
Slikarstvo
Filozofija
Issa blog
video
Forum
Kontakt
MATSUO BASHO
Zaista, možemo reći da je bilo malo tako istinski kulturnih
ljudi kao što je bio Bašo, s njegovim razumijevanjem
kofucijanizma, taoizna, kineske poezije, waka pjesama, budizma,
zena, slikarstva, umjetnosti čajne ceremonije... Kad bude
zapisano sve što se može napisati, i kad bude učinjeno sve što
se može uraditi, valjda će se spoznati da je Bašo bio ne samo
najveći među svim Japancima već da ga treba brojati među onaj
mali broj ljudskih bića koja su živjela i učila nas svojim
životom.
R.H. Blajt
Kip Matsuo u Hiraizumi, Iwate
Eto proljeća:
Bezimeni brežuljak
u jutarnjoj sumaglici.
Proljetna kiša:
Uz osinjak voda s krova
što prokišnjava.
O Matsušima!
O, Matsušima, o!
O, Matsušima!
“Dosadna djeca"-
onome tko to veli
cvijet ne cvjeta.
Hej, leptiriću!
Probudi se, probudi -
budimo drugovi.
Kad pirne vjetrić
leptirić se premješta
na stablu vrbe.
Polje repice -
k'o da gleda cvjetove:
maleni vrapčić.
Prastari ribnjak...
jedna žaba uskoči:
- zvuk vode.
Već čitav dug dan
pjeva ševa - pjeva, al'
nije joj dosta.
Svojega srca
sve žudnje i sve strasti
prepusti vrbi.
Pejzaž proljeća
upravo je pripravljen:
Mjesec; cvat šljive.
U mirisu cvijeta šljive
granulo je Sunce
na brdskom puteljku.
Oblak cvjetova;
Zvuk zvona - iz Uena?
il' iz Asakuse?
Oživljavaju
tolike uspomene:
cvjetovi trešnje!
Na tlo je pao
i prosuo vodu -
cvijet kamelije.
Početak umjetnosti:
Pjesma uz sadnju riže
iz unutrašnjosti zemlje.
ISSA KOBAYASHI
Issa je treći među velikim haiku pjesnicima. Bašo je
religiozan, Buson je slikar, Issa je humanista.
...Kod Isse je komentar najčešće ili nepotreban ili
beskoristan: Netko će ga razumijeti i bez komentara; netko
drugi neće ga razumjeti ni uz komentar.
Issina je mati umrla kad su mu bile dvije godine. S maćehom se
nikad nije slagao. Sam piše:
Kad mi je bilo deset godina moja je druga mati rodila sina;
dali su mu ime Senroku. Počevši od tog dana morao sam se
brinuti za to dijete. U proljeće, za dugih večeri, odjeća mi je
stalno bila natopljena njegovim urinom. čak ni za kratkotrajna
jesenjeg sutona košulje mi se nisu stigle osušiti. Ako je Senroku
plakao, ja sam bio kriv. Tukli su me sto puta dnevno, tisuću
puta mjesečno. Suze su mi tekle tristoi pedeset dana u godini.
Oženio se sa 51 godinom. Prvi mu je sin umro star mjesec dana a
slično i drugi. Kći mu je umrla godinu dana stara. Treći i
četvrti sin također su preživjeli samo nekoliko mjeseci. Ubrzo
mu je umrla i žena. Nakon što se ponovo oženio uskoro se i
rastao od druge žene. oženio se i po treći put. Dvije godine
kasnije izgorela mu je kuća i iste godine
šezdesetičetvorogodišnji Issa je umro. čitav mu je život bio
jednostavan i siromašan, kao i njegovo ime: Issa znači “(jedna)
šalica čaja". Zbog siromašnog i nemarnog odijevanja dobio je
nadimak “SIVI
Č
VORAK"
Večernje razvedravanje -
na blijedo-plavom nebu
nanizane jesenje planine.
Lov na veprove -
travom pampasa jure
glasovi noći.
Sama od sebe
glava se sagiblje
pred brdom Kamiji.
Pri vatri pruća:
Na prozorskom papiru
sjena predilje.
Maglovit dan -
sigurno pate
i sami bozi.
Kakva svježina!
Zvuk kad voda u noći
pade u bunar.
Raniji vlasnik:
“Sve ja to znam -
do same hladnoće."
čovjek što bere
repu - repom u ruci
pokazuje put
LJetne planine -
slavuji i fazani
i kukavice.
Pored bunara
s vodom što zaudara -
cvjetovi šljive.
Silni velmoža
sjahao s konja
pred divljom trešnjom.
Okupavši se
i žrtvovavši Buddhi -
cvjetove trešnje.
Lijepa li trešnjeva cvijeta -
kao da je
pao s neba!
Proljetna kiša:
U gaj donio vjetar
bačeno pismo.
Proljetni je dan -
gdje god ima vode,
zadržava se u mraku.
Pridrijemat ću
dok brdska voda
drobi rižu.
BUSON
Taniguchi, kasnije Yosa Buson, 1715-1783
Mnogi haiku pjesnici, među njima i Bašo i Isa, bili su i slikari
- bar utoliko što su kadšto svoje haiku sami ilustrirali haiga
crtežom. Buson je bio više od toga; bio je i profesionalni
slikar kao što je bio profesionalni haijin. čini se da mu je
život bio bez onih udaraca sudbine koje je morao primiti Isa i
mirniji od Bašoova. A takav je i njegov haiku - objektivan,
često slika, rijetkoone dubine kao Bašoov. Trenutak Busonova
haiku trenutka je vječnost. Trenutak Bašoova haiku je vječnost.
Buson je savršeni ”tehničar" u haiku. Ako i ne prihvatimo
R.H.
Blajtovu
ocijenu po kojoj je samo stotinjak (između oko dvije
tisuće) Bašoovih haiku “zaista dobrih" ostaje činjenica da su
mnogi Bašoovi haiku, naročito među onima iz njegove mladosti,
prosječni. (I ako je istina da se pravi pjesnik rađa, onda se
je Bašo rodio kad mu je bilo blizu četrdeset godina). Kod
Busona je takvih prosječnih haiku relativno manje; činjenica je
da ćemo u mnogim - i najboljim - antologijama naći više
Busonovih haiku nego li Bašoovih. Međutim (unatoč suprotnom
mišljenju Šikija), Bašo je ipak neosporno veći haiku pjesnik od
Busona.
Uz središnji položaj Bašoa i Ise na “subjektivnom" kraju spektra
haiku, Buson je na njegovu suprotnom, “objektivnom" kraju. Buson
ne bježi od “grandeura" a ni od neke vrste senzualnosti boje,
svjetla i zvuka za koje je Bašo bio previše religiozan a da bi
ih upotrijebio. Busonova percepcija, senzacija i doživljaj u
njegovim haiku, rascvali su lopoči što plutaju na površini
bistrog jezera. Buson je senzitivan i supersenzitivan na boju,
na zvuk, na udaljenost - na sliku u najširem smislu te riječi.
On nije”spiritualan" kao Bašo - ali treba reći i to da bi mnogi
Busonovi haiku bili slabiji “da ih je napisao Bašo", tj. da
imaju i spiritualnu dimenziju. Buson je smio i mogao reći mnogo
toga što Bašo nije mogao Bašo je rekao mnogo toga što nitko
drugi, pa ni Buson, ne bi mogao reći jer ne bi znao reći.
Rasute latice trešnjeva cvijeta
na vodama rižina polja -
zvjezdano nebo.
Večernji lahor -
voda lagano plače
čapljine noge.
Kad padnu na vodu
cvjetovi nestaju -
šljiva uza sprud.
Hram u planini -
zvuk udarenog zvona
nestaje u sumaglici.
Mlada pastrva u dolini
i list patuljastog bambusa
odlaze.
šljuke se udaljavaju -
Na vodi mali valići
od oprane motike.
Na zvono hrama
sletio pa zaspao
mali leptirić.
čistim tavu -
Valići na vodi.
usamljen galeb.
Tu među slakom:
Nedostaje ih još sa
žutim cvjetom.
Bijela voda,
mlado zeleno lišće;
žuti se ječam.
Gle, božur -
Srebrena mačka:
zlatni leptir.
Razvit će se duga
kada se rascvate
pupoljak božura.
Gle, slak:
jedan jedini cvijet
boje dubokog jezera.
Cvate azaleja -
u planinskom selu
bijeli se riža.
Sred proljetne kiše
protiče
velika rijeka.
Na krovu
lopta od krpa
promočena proljetnom kišom.
Proljetna kiša -
U šetnji razgovaraju
kišni ogrtač i kišobran.
Uspinje se
miris cvijeta šljive:
Korona Mjeseca.
Proljetna kiša -
ovlažila školjčice
na malom žalu.
Luda djevojka
u čamcu o podnevu -
proljetne vode.
Proljetno more
valja, lagano valja
čitavog dana.
Rubac djevojčice
prensiko nad očima:
Kako dražesno!
MASAOKA SHIKI
**************
rođen u Matsuyami, 1866-1902
LJubi svijet, i ljubi stvari svijeta, sve bez iznimke, ni nemoj ih
ljubiti zbog radosti koje tu pružaju i nemoj ih mrziti zbog boli
koju ti nanose. To jest, ljubi ih bez prijanjanja.
*************
R.H.Blajt
Šiki je poslednji od “velike četvorice" japanskih haiku pjesnika.
On je jedan od one četvorice, bez kojih haiku ne bi bio ono što
jeset. Možda previše kategoričan u nekim od svojih teza o tome
kakav treba biti dobar haiku ( Šiki je napisao i publicirao
velik broj haiku antologija i eseja o haiku). Šiki je sigurno
više nego briljantni artist i njegovi su haiku više negoli
“pozitivistička" umjetnost. Umro je mlad od sušice; kroz život
se dosta napatio kao novinar, pisac i ratni dopisnik - i on je
svoje haiku pisao vlastitom krvlju a ne razvodnjenim tušnjm. Da je
Šiki bio posljednji haiku pjesnik vjerojatno bi haiku izgubio
manje negoli da samo njega nije bilo. Pa ipak, ako veliku
četvoricu treba poredati, Šiki nije samo povijesno posljednji -
no (za razlikku od “ideala" vlasti), bolje je u velikoj
umjetnosti biti četvrti nego u slaboj prvi.
Za uši
uprljane propovijedima -
glas kukavice.
Na jednom
vrhuncu na grani
ostao snijeg.
Upaliv svijetlo:
Lutke bacaju sjenu -
Svaka po jednu.
U brdskom selu -
tuku, metu oblake:
šaran-zastave.
Razgovaraju
brodica i obala -
kako je dug dan!
Prenosi djevojku
preko rijeke.
Magličast Mjesec.
Ogledah se:
čovjek što je prošao
nestao je u magli.
Dižu se ševe -
koračaju oblacima,
dižu sumaglicu.
U svojoj staji
polegla krava.
Zamagljen Mjesec.
Koliko truda:
objesiti svjetiljku
o cvjetnu granu!
Večernji Mjesec:
Latice šljive počeše
padati na lutnju.
Na zvono hrama
sletjela i bliješti
krijesnica.
čamac, obala:
među njima vrba -
rastajemo se.
Porušen most -
Za vrbinim stablom:
Tako samotno.
Vrbino stablo -
čekaju čamac: krave,
dvije ili tri.
Skupljaju se oblaci.
Bijela se jedra
gomilaju na jugu.
Gle, sijevanje:
između drva šume
vidi se voda.
Jedan za drugim
ljudi otpočinu na ovom kamenu -
Pustopolje; ljeto.
Pokrit brokatom
bik se sav uznojio
na festivalu.
Ljetni pljusak -
na licu žabe
koje tri kapi.
U ribarskoj kući
miris sušene ribe
i vrućina.
Poslije oluje
zalazeće Sunce obasjava stablo;
glasi se cikada.
preuzeto iz knjige "HAIKU"
Vladimira Devidea