Kutija koja čuva tajnu
Na samrti djed povjeri kutiju unuku na čuvanje i reče: “Znam da
ćeš biti radoznao da zaviriš unutra i vidiš šta je, i ja sam
bio kad sam je dobio od mog djeda, ali te molim da je ne
otvaraš dok ti ne budeš imao unuka kome ćeš da je ostaviš i
isto tako nek i on uradi svom unuku kao ja tebi."
“Kad dođe vrijeme da daš kutiju unuku, a ti ako ne spoznaš šta
je unutra, otvori je a ako spoznaš, znat ćeš i bez otvaranja.
Djed to reče i preminu.
Godine su prolazile i kutija je unuku bila čas pred očima, čas
daleko od očiju. Mučila ga je radoznalost šta je u kutiji a
sjećao se i djedove molbe te ju je, sam od sebe krio. U
međuvremenu, unuk je porastao, dobio djecu pa i unučad i došlo
je vrijeme da se kutija preda dalje na čuvanje.
Pozove on svog najstarijeg unuka, te mu sve ispriča kao i njemu
njegov djed, i dok je tako objašnjavao, pošto nije spoznao
istinu zaviri unutra. Unuk, slušajući i gledajući šta djed radi
uzviknu:
"Pazi djede, unutra je ustajao vazduh, može da ti naškodi".
Manda Matanović
Opreznost nije uvijek i sigurnost
Jedan mladić u bijesu napustivši roditeljski dom, odluči da se
više nikad i ne vrati. Nije tačno znao šta bi mogao da radi ali
u mladosti tko još to zasigurno zna. Nakon izvjesnog lutanja
između dva udaljena mjesta naiđe na nekog isposnika. To je to
pomisli mladić. Svi ljudi cijene isposnike, mogao bih i ja
krenuti njegovim putem a roditelji bi bili zadivljeni što se
nisam odao lakom i razvratnom životu, zato priđe i uljudno se
nakloni starcu. Postoji mnogo, mnogo vrsta života i po pravilu
jedni drugima smetaju. Neki starci smetaju mladima jer ovi
drugi ne mogu slobodno da se ispoljavaju. Neki mladi smetaju
starima jer im ometaju njihovu pomirenost a ti si mladiću
dijete koje želi da izigrava starca.
Mladić se nelagodno vrpoljio. Ja želim da me vi poučite svemu u
čemu griješim. Dobro, reče isposnik, postoji riječ koju nikad
niko nije izrekao ali je neki znaju, razmisli pa mi reci a ja
ću da razmislim da li ću te primiti za učenika.
Nakon par dana velikog premišljanja, priđe odbjegli starcu i
kaže, to mora da je riječ život. Starac samo zaniječe glavom i
ode svojim poslom. Mislio mladić, mislio pa reče drugi put,
biće, suština, praznina, starac je uporno nijekao glavom.
Mladić se sad ozbiljno zabrine za svoje sposobnosti i posveti se
potpunoj i sveobuhvatnoj meditaciji. Prolazili su mjeseci i
mjeseci a da nije izlazio s novim prijedlogom.
Jedne večeri dok su jeli svoj skromni obrok, učenik glođući
korijen neke trave poče da grize i svoj prst. Isposnik ga udari
po ruci i reče “Učeniče izvadi taj prst iz usta, trebat će ti
da nosiš moj zavežljaj".
Manda Matanović
Na samrti djed povjeri kutiju unuku na čuvanje i reče: “Znam da
ćeš biti radoznao da zaviriš unutra i vidiš šta je, i ja sam
bio kad sam je dobio od mog djeda, ali te molim da je ne
otvaraš dok ti ne budeš imao unuka kome ćeš da je ostaviš i
isto tako nek i on uradi svom unuku kao ja tebi."
“Kad dođe vrijeme da daš kutiju unuku, a ti ako ne spoznaš šta
je unutra, otvori je a ako spoznaš, znat ćeš i bez otvaranja.
Djed to reče i preminu.
Godine su prolazile i kutija je unuku bila čas pred očima, čas
daleko od očiju. Mučila ga je radoznalost šta je u kutiji a
sjećao se i djedove molbe te ju je, sam od sebe krio. U
međuvremenu, unuk je porastao, dobio djecu pa i unučad i došlo
je vrijeme da se kutija preda dalje na čuvanje.
Pozove on svog najstarijeg unuka, te mu sve ispriča kao i njemu
njegov djed, i dok je tako objašnjavao, pošto nije spoznao
istinu zaviri unutra. Unuk, slušajući i gledajući šta djed radi
uzviknu:
"Pazi djede, unutra je ustajao vazduh, može da ti naškodi".
Manda Matanović
Opreznost nije uvijek i sigurnost
Jedan mladić u bijesu napustivši roditeljski dom, odluči da se
više nikad i ne vrati. Nije tačno znao šta bi mogao da radi ali
u mladosti tko još to zasigurno zna. Nakon izvjesnog lutanja
između dva udaljena mjesta naiđe na nekog isposnika. To je to
pomisli mladić. Svi ljudi cijene isposnike, mogao bih i ja
krenuti njegovim putem a roditelji bi bili zadivljeni što se
nisam odao lakom i razvratnom životu, zato priđe i uljudno se
nakloni starcu. Postoji mnogo, mnogo vrsta života i po pravilu
jedni drugima smetaju. Neki starci smetaju mladima jer ovi
drugi ne mogu slobodno da se ispoljavaju. Neki mladi smetaju
starima jer im ometaju njihovu pomirenost a ti si mladiću
dijete koje želi da izigrava starca.
Mladić se nelagodno vrpoljio. Ja želim da me vi poučite svemu u
čemu griješim. Dobro, reče isposnik, postoji riječ koju nikad
niko nije izrekao ali je neki znaju, razmisli pa mi reci a ja
ću da razmislim da li ću te primiti za učenika.
Nakon par dana velikog premišljanja, priđe odbjegli starcu i
kaže, to mora da je riječ život. Starac samo zaniječe glavom i
ode svojim poslom. Mislio mladić, mislio pa reče drugi put,
biće, suština, praznina, starac je uporno nijekao glavom.
Mladić se sad ozbiljno zabrine za svoje sposobnosti i posveti se
potpunoj i sveobuhvatnoj meditaciji. Prolazili su mjeseci i
mjeseci a da nije izlazio s novim prijedlogom.
Jedne večeri dok su jeli svoj skromni obrok, učenik glođući
korijen neke trave poče da grize i svoj prst. Isposnik ga udari
po ruci i reče “Učeniče izvadi taj prst iz usta, trebat će ti
da nosiš moj zavežljaj".
Manda Matanović
RSS Feed